Virtualna margina

.

11.02.2016.

Mizantrop

Ljudi ne pomažu ljudima
zvijeri pomažu zvijerima
ljudi ne pomažu zvijerima
zvijeri pomažu ljudima.
Hodala sam sinoć po realnosti
Pribijenih eksera indolentnosti na bol

Niti jedan bijeli zec nije uspio
Izmjeriti vrijeme od tada do sada
da bi saznao koliko vremena sam provela
tako polagano padajući
sa ugrizima nesnosnosti i prošlosti
koja se miješala u imaginaciju i realnost
ostavljajući samo ravne linije tetoviranja .


Negacija je konstantni dio otpora
strangulacije bijesa koja je sprječavala da se pokušam otrgnuti sama od sebe



Svetilište anđela koji više nisu znali šta će sa svojim zlom je postalo mučilište demona koji nisu znali šta će sa svojim dobrom.

25.08.2015.

Zapis o životu

Miris formalina je iritirao nozdrve mladog D. Koji je promješao kafu više puta nego uobičajeno. Stavio je i više šećera, kašiku više nego uobičajeno. No, više su ga zabrinjavali koraci nervozne medicinske sestre koja je prolazeći bijelim hodnikom, nalikovala utvari iz dječijih snova nakon kojih bi u trku, oznojeni i obraza orošenim plačem, dotrčali do roditeljskog kreveta.
Prolazila je pored njega bez informacija koje su u tom momentu mogle prekinuti škripanje plastične kašike od dno čaše. Znao je da A. nije imala orošene obraze nakon noćnih mora. Naime, ona tokom njih nije ni spavala i kao što je govorila jedino što je moglo probuditi iz njenog vječnog sna jeste plišani zagrljaj njene omiljene dukserice.
Oko vrata. 
Šumovi u D. glavi su se izmjenjivali do apsolutne tišine u modro-zelenoj sobi koja je odisala nevjerovatno praznim tijelom A.
Infuzija se poput špagete spuštala sa  supstancom koja je hranila njeno tijelo da preživi, a unutrašnjost se grčila poput kontrakcija, spremna da porodi novu sebe. Ona je znala da je ovo sve možda uzrok starenja i susreta sa par izgubljenih duša koje su joj stavile do znanja da je i ona upravo jedna od njih.
Priznanje A. o događaju kada je na porodičnom ručku gutala riječi poput vrelog olova, te se zaputila prema WC-u sa čašom vina koje je začinila sa par kutija lijekova pronađenim u noćnom ormariću, nije se moglo izvući.
Alibi je bio perfektan : slučajno se na spavanju omotala rukavom dukserice. Ne zna kako je zaspala sa njom i ne, nikako nije želila da napravi toliki problem, posebno ne svom mliječno-bijelom vratu.
Osoba koja je tačno pet puta pokušala identičnu stvar nije bila osoba sa dobrim alibijem, već je kao takva bila svjesna da je krivac, saučesnik i sudija. Sve u jednom. D. nikada neće saznati istinu, ne smije, jednostavno ne smije.
A i kada bi saznao sve, postao bi porota koja bi suosjećajno klimala glavom i osjećala hladnu jezu prilikom pogleda na nju.
Dok se tok misli ubrzavao, začula je zvuk sudijskog čekića. Da, tako je! To je prava stvar : počupalti sve te cjevčice iz sebe i otići prema ogledalu.
Konstatovala je da veće podočnjake u svom životu nije vidila i da pod hitno treba korektor. Uzela je svoju jaknu i kroz smješak ostavila papirić na krevetu sa konstatacijom da je svaka savršena  bolnička soba na prvom spratu.
-------
Tumaranje gradom nikada nije izgledalo bezbjednije za A. novu preživjelu svih Weltschmertza koji su čovječanstvo činili tako sivim i asfalt nikada nije izgledao prirodnije nego tih par koraka do kladionice. Zavalila se na visoku stolicu i zapalila cigaretu. Križala je papirić ne gledajući trenutni rezultat na ekranu.
Kladila se u kladionici života.
Ponovo je preživila.

23.08.2015.

Ako

Ako zatvoriš oči
vidjećeš samo litre i litre izmaglice nostalgije
Koje klize niz tvoje prste.
Odgovaraće tvojoj duši, do momenta kada će
naprasno da pukne poput balona od sapunice
I isčezne u plavetnilu neke daleke sfere
suzdržavajući se da zagrli grad
neuočljivo i nepredvidivo dok se sudbina razmjenjuje
slagajući kockice u mozaik života
Premišljajući se koja boja će da dominira.

Ako zatvoriš oči
vidjećeš milion zrnaca prašine na svojim sjećanjima
čije se slike izmjenjuju poput kadrova na filmskom platnu
Zaplakaćeš, nasmijaćeš se,
histerično lupati šakama o lice
do momenta kada ćeš se sabrati,
nespretno se izgegati iz kina života
opijen dahom alkoholnog povika iz grla da je sve prošlo
Puštajući dah novog dana da te nježno ogrne u delirijumu.

Ako zatvoriš oči
osjetićeš dodir svih tih ljudi koji se sakrivaju od kiše
koje si vidio kako hodaju ulicama grada
susreću svoj pogled sa tobom i glasno se protive tvom stavu
kao da su svi imali ulogu u tvom životu, neprimjećenu za žiri,
sve do momenta kada se teatarske daske ruše pod težinom zavjese
i ostaješ sam, skidajući srebreno-bijelu masku
kačeći je na klin ugodnosti.


Ako zatvoriš oči
otputovaćeš do hodnika svojih želja
i svaka vrata ćeš bojazno otvoriti
nadajući se da se iza njih ne nalazi ništa
Što bi moglo da bude neustaljeno tvojim zjenicama
i prepasti ćeš se kada vidiš
šta je sve moglo biti, da nije bilo straha.
Od straha ćeš se najviše bojati
i bojati ćeš se ugodnosti koja će do momenta
poput stotina mrava, ići kroz tvoje kosti čineći ih umornim i teškim
za prelazak preko zida koji si izgradio.

22.08.2015.

post bez naslova

 

Cijeli život jedne osobe stane u dvije riječi:
Pitanje i odgovor.

Pomislih, nakon dvije šoljice kafe, da nema ništa gore
od toga kada postaneš zabrinut za sve te nepoznate ljude
koji nezgrapno hodaju ulicama, somolentni i umorni
sami od sebe.
I sve u njima je paralizirano bez anestezije
zarad reflekcije savršenstva na druge ljude
dok navečer pod svjetlima parkirališta
okreću obraz da ni sama noć ne vidi ožiljke od života
ili bore od predugog življenja istog.
Cijeli život živimo na primjerima drugih ljudi
sa željom da se vratimo prateći sopstvene tragove
i živimo kao da je posljednji dan na Zemlji
upravo ono što nam pretvara boju neba u slova
koja pišemo u pjesmama.

21.08.2015.

Reinkarnacija


Koliko samo umora u danu kao i svakom drugom
Lijeni petak dobuje u buđenju svake kišne kapi koja pada
Na moje blijede obraze sa razmazanom Monroe šminkom

Kao da je bilo važno što se nisam okrenula dok su me puste ulice dozivale
Kao da je sve što je vrijedilo ponovo lutalo izgubljeno pred svim marionetama tuge
Koje su se bacale pred moje noge sputavajući me da nastavim da hodam
Bez cilja.

Okrenula sam se, zaglušujući zvuk pucanja stakla prerezao je moj život na pola
gledajući sebe iza sebe kako se sneno re in caro iz sopstvenih ostataka mrtvila
dok me melanholija nagrizala, slatko, poput crvene jabuke.


Virtualna margina

.

Brojevi.
Okultno.
Pirsing.
Crne mačke.
Elvis Presley.
Stripovi.
Freyja.
Hoću majmuna.
Crtam prstima.
Sapioseksualac.
Mizantrop.
Berlinski zid.
Zelene oči.
Ziggy Stardust.
Psihijatrija.
Sebe.
Anarhizam.
Teatarske maske.
Pozorište.
Violina.
Marilyn Monroe. Charles Manson.
Balistika.
Avioni pjevaju abecedu.
Korak prolaznika.
Kiša. Snijeg. Čizme.
Crveno i crno.
Sfinks. Mitologija.
Završne rečenice.
Skupljanje riječi u tramvaju. Nosim stare satove.
Kreon i crveni ruž.
Smjena generacija i generacijska devijacija. Mrzim jabuke.
Priznajem.

Prick your finger, it is done
The moon has now eclipsed the sun.


Moždane vijuge
1028

Powered by Blogger.ba